Lidosfera

subota, 21.04.2012.

LJUDI S JEDNIM UHOM-Drugi dio

...
-Gospodina Valdena…-rekao je smrknuti lik-…Ja sam iz “mirovinskog”. Mogu li ući?
Valden se odmaknuo u stranu i propustio ga, pokazujući mu rukom da uđe. Kad je zatvorio vrata, rekao je:-Sjednite!
-Ne, hvala!-rekao je časnik, oprezno se ogledajući po prostoriji.-Znate li zašto sam ovdje?
Valden se namrštio, pa tiho prozborio:-Znam!
Zatim je prišao radnom stolu i posegnuo rukom prema jednoj od ladica. Na tu njegovu kretnju, časnik se trgnuo i izvadio laserski pištolj ispod jakne.
-Što to radite?-upitao je, nišaneći u Valdena.
-Moram vam nešto pokazati!-odvratio je Valden hladnokrvno.-Imam dozvolu za produženje statusa “dopisni suradnik”. Stigla mi je prije par dana. Molim vas provjerite!
Časnik ga je pogledao, pa uključio komunikator, koji mu je bio pričvršćen na zglobu lijeve ruke. Kad je pritisnuo tipku “ENTER”, na ekranu se pojavio natpis:-UNESITE PUNO IME OBJEKTA! Otipkao je Valdenove podatke i pričekao.
Nakon nekoliko trenutaka, na ekranu se pojavilo:-ODOBREN RAD NA TEMU:-LJUDSKO PONAŠANJE U EKSTREMNIM SITUACIJAMA…krajnji ROK: 29.10.2090.
-To vam je za tjedan dana!-rekao je časnik kad je ugledao datum.
Valden mu je mirno odgovorio:-Ma, to je gotovo, treba još dotjerati neke sitnice.
Časnik je ponovo pogledao u ekran, pa ga prekinuo:-Već ste dva puta kasnili! Kod nas vam ne pali ono sa “trećom srećom”. Zatim je krenuo prema vratima, dobacujući komentare:-Završite to gospodine da ne bi bilo problema … Naravno, vidimo se za tjedan dana. O vama ovisi da li će taj susret biti ugodan…Doviđenja!
I baš kad je Valden kanio otpozdraviti, Miron se pojavio na vratima sobe;-Oče, imaš li kakvu tabletu za bolove? Boli me uho!
Prije nego li je to izrekao, časnik je nanišanio u njega.
-Bez naglih pokreta!-zapovjedio je.
Miron je automatski počeo dizati ruke, a časnik je dodao:-Stanite jedan pored drugog!
Poslušali su ga i stali nasred prostorije s podignutim rukama.
-To vam baš nije bilo pametno, Mirone!-rekao je časnik.-Sakriti se kod oca! Pa, to je prvo mjesto gdje ćemo vas tražiti…
-Znači, ipak niste došli zbog mene.-prekinuo ga je Valden.
-Ne, nisam!-pojasnio je časnik.-Došao smo zbog vašeg sina. Bilo nam je sumnjivo što se odašiljač ne pomiče s mjesta čitav dan, pa smo ga morali provjeriti. Kad smo našli uho u kanti za smeće, shvatili smo da je vaš sin bjegunac.
-Ali što će vam on?-upitao je Valden.- Neafirmiran je. Bolje je da pobjegne jer ako ga uhvatite, likvidirat ćete ga.
-Naprotiv…-pojasnio je časnik.-…nema više likvidacija. Osim, naravno, ako nisu neizbježne. Trenutno nam nedostaje radne snage, pa će vaš sin vjerojatno biti raspoređen u jedan od radnih kampova na Marsu. Ali nakon ovog bijega…Ne znam! Morat će na tretman da mu izađu slične misli iz glave…Naravno, i o vama puno ovisi, Valdene. Ako dobijete trajnu dozvolu, odnos federacije prema članovima obitelji postaje drugačiji. Možda s vremenom isposlujete za sina i pokoji slobodan vikend.

Valden se sve više mrštio. Svaka nova riječ iz usta časnika stvarala je u njemu sve više odbojnosti prema vlastima. Bilo mu je dosta dresure i slijepog izvršavanja zadataka. Želio je slobodu. Dotad je mislio samo na sina, ali počeo je razmišljati i o sebi. Ljude u njegovim godinama najčešće proglašavaju nesposobnim za obavljanje svojih dužnosti, pa ih uspavaju. Oni rijetki sretnici koje proglase slobodnim intelektualcima, bivaju smješteni u domove gdje im ljubazno osoblje ugađa do kraja života, ali on vjerojatno neće biti među njima.
A onda je odjednom krajičkom oka opazio Mireju kako izviruje iz sobe s pištoljem u ruci.
-Pa, da…-sinulo mu je.-…ona nema odašiljač u uhu i časnik ju ne može primijetiti…Treba mu samo na par trenutaka odvratiti pozornost…Spustivši ruke, krenuo je prema radom stolu. Časnik se trgnuo, pa zavikao:-Rekao sam bez naglih pokreta! Kamo ćete?
-Pa, dajte nam priliku.-počeo je Valden, ni sam ne znajući što je želio reći.-Evo vam referat. Pustite nas da pobjegnemo…
Časnik se polako okrenuo za njim, pojašnjavajući mu svoju ulogu i ovlasti:-Valdene, ja ništa ne odlučujem. Ja samo izvršavam…
Ali prije nego je uspio dovršiti rečenicu, odjeknuli su pucnji iz zastarjelog pištolja na olovne metke.-Bang! Bang! Bang!
Valden se okrenuo i ugledao časnika kako se uz smrtni hropac ruši na pod.
-Hrmhh!!!-bilo je posljednje što se čulo prije no što je beživotno tijelo palo na pod.
Iz sobe je izašla Mireja, stala pored svog dragog i rekla:-Deset godina sanjam o svojoj ljubavi i onda ju ovaj kreten hoće poslati na Mars! E, ne ide to tako lako!
Nekoliko trenutaka su šutke gledali leš, a onda je Valden prekinuo neugodnu tišinu:-Brzo! Pokupite najnužnije! Moramo bježati! Ubili smo časnika. Ovdje će uskoro biti hrpa policije!
Miron je pogledao oca i rekao:-Sad ni tebi više nema povratka!
Oprosti se sa svojom gajbicom.
Valden je bacio posljednji pogled po prostoriji, prisjećajući se nekih lijepih trenutaka provedenih među tim zidovima. Na trenutak su ga svladali tužni osjećaji, ali se brzo pribrao:-Treba mi nož!
Mireja je otrčala u kuhinju i ubrzo se vratila sa velikim kuhinjskim nožem. Pružila ga je Valdenu, a ovaj ga je dodao sinu.
-Sad je na tebi red. Reži!!!-rekao je, pokazujući svoje lijevo uho.
Miron je jednom rukom uhvatio očevo uho, a drugom prihvatio nož, pa zasjekao. Krv je šiknula svud uokolo. Mireja je priskočila s platnenom krpom, pritišćući mjesto iz kojeg je krvarilo.
Valden je prihvatio krpu i rekao:-Sad smo obojica “ljudi s jednim uhom”!
Miron ga je pogledao i dodao:-Da, ali slobodni ljudi!